Intrigantne ženske priče na festivalu kontinuiteta

Iako je novi umjetnički ravnatelj Pulskoga filmskog festivala Pavo Marinković tijekom proljeća najavljivao velike promjene u koncepciji pa i profilu manifestacije te iako su najavljivane promjene dijelom i zaživjele – od neprikazivanja hrvatskih filmova na drugoj večernjoj projekciji u Areni i predsjedanja poljskog oskarovca Pawela Pawlikowskog glavnim festivalskim žirijem do projekcija domaćih filmova i u Istarskom narodnom kazalištu te većeg naglaska na afirmiranju domaće filmske industrije u programu Industrija – ovogodišnja se Pula možda ponajprije pokazala kao festival kontinuiteta. Dijelom stoga što je sam Marinković na vrijeme odustao od nekih radikalnijih promjena poput reduciranja broja Zlatnih arena, a dijelom i zbog aktualnih kriznih, ponajviše pandemijskih razloga, zbog kojih je broj domaćih premijera bio smanjen, pri čemu valja imati na umu da je Sonja Tarokić premijeru Zbornice odgodila za festival u Karlovim Varima, što se nakon osvojenih dviju nagrada pokazalo ispravnom odlukom.

Nema mjesta sumnji da bi se i Zbornica svojom pričom o energičnoj osnovnoškolskoj pedagoginji Anamariji, koja se suočena s ograničenjima školskog sustava sukobljava i s neugodnim profesorom povijesti, skladno uklopila u posljednjih godina dominantan trend snimanja intrigantnih pa i provokativnih ženskih storija, od Ne gledaj mi u pijat i Dnevnika Diane Budisavljević preko Tereze, Matere i Mare do aktualnih pulskih laureata Plavi cvijet i Murina, u kontekstu čega su upravo festivalske premijere posljednjih dvaju filmova i dodijeljene im nagrade možda i najvažniji simboli kontinuiteta ovogodišnje Pule.

Kadar iz nagrađenog filma Zrinka Ogreste Plavi cvijet / Izvor BLITZ

Mali veliki Plavi cvijet

Pobjednički Plavi cvijet Zrinka Ogreste, koji je osim Velike Zlatne arene osvojio i Zlatne arene za najbolju režiju i glavnu žensku ulogu, kao i nagradu kritike za najbolji film u Hrvatskom programu, izuzetno je uspjela prilagodba hvaljenog i nagrađivanog dramskog teksta Drama o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića, ujedno glavnog scenarista filma koji se upravo tom dramom ključno predstavio i afirmirao 2010. U središtu Martinićeva dramskog teksta uvijek je obitelj, odnosi među njezinim članovima i njihove intimne drame, jer je prema njegovim riječima obitelj jezgra društva i kao takva ne samo stjecište izazovnih dramskih situacija nego i sjecište silnica širih društvenih odnosa koje se u obitelji reflektiraju. Mirjana (izvrsna kazališna glumica Vanja Ćirić, Ogrestino glumačko otkriće na filmu) možda je i amblematska Martinićeva protagonistica, žena srednjih godina koju zatječemo u običnim životnim situacijama, na poslu gdje održava čini se površnu vezu s oženjenim šefom, kod kuće gdje ima očekivano napet odnos s kćeri Veronikom, tinejdžericom koja je darovita pjevačica, među prijateljicama na večeri s kojima se slobodno šali i u razgovorima o seksu (najautentičniji i najbolje prikazan prijateljski razgovor sredovječnih žena u hrvatskom filmu) te kroz zategnut odnos s bivšim suprugom, koji sad s drugom ženom živi i radi u Njemačkoj. No najvažniji je Mirjanin odnos s majkom Violetom (sjajna Anja Šovagović-Despot, kojoj je zbog nedostatka odvažnosti žirija i krutog pridržavanja pravila za dodjeljivanje nagrada izmaknula Zlatna arena), čvrstom, možda i odveć racionalnom te u tom smislu i u analizi vlastite kćeri odveć izravnom i pomalo netaktičnom ženom, koja u posjetu kćeri u stanu blizu Save boravi radi odlaska na liječnički pregled.

Nagrađena drama Murina / INTERFILM

Tijekom nepuna dva dana njihova druženja, uz druženje i s Veronikom te majčino upoznavanje šefa i njegove supruge, koja će nedugo pred (melo)dramski klimaks simbolički znakovito Mirjani dati plavi cvijet iz naslova, suptilno će se profilirati odnos majke i kćeri, na širem planu i čitav intimni svijet protagonistice s karakterno-psihološkim nijansama, uz najprije sugeriranje a naposljetku i apostrofiranje idejnih poruka filma. One kažu da u životu najmanje radimo ono što je najvažnije, a to je da jedni drugima u krugu obitelji kažemo ponajviše „volim te“, ali i „oprosti“. Većinom stoga što vjerujemo da za takvo što uvijek ima vremena, baš kao i za odlazak na savski nasip, što Mirjana i Violeta u filmu odgađaju dvadesetak godina, a dijelom i stoga što verbaliziranje međusobnih osjećaja i izraza obzirnosti držimo nekako banalnim, jer se ti osjećaji i obziri podrazumijevaju, te ih nemamo potrebe kao u američkom društvu i filmovima doslovno izricati. Dramski i melodramski klimaks pred kraj Ogresta, ujedno suradnik na scenariju, sjajno rješava utjecanjem nadnaravnom, u toj sekvenci, koja je kao i ostatak filma maestralno i prividno lako režirana, ne dopuštajući izraženiju patetiku, već ostajući s obzirom na zbivanje tek naglašenije emotivan i humanistički usmjeren, dosežući time i dojmljivu metafizičku razinu. Mali veliki film Plavi cvijet svjedoči da je Ogresta u razdoblju pune autorske zrelosti, u kojem iznimno sugestivnim redateljskim umijećem postiže i razinu nenametljive poetičnosti te u kojem je, naglašavajući vrijednost riječi i dijaloga, inteligentno usmjeren na „obične“ ljude i iznimnost njihovih naizgled banalnih svakodnevica koje su pune sitnih i važnih životnih detalja.

O patrijarhatu i očevini

Ovjenčana Zlatnom arenom za najbolju sporednu žensku ulogu (Danica Ćurčić), Zlatnim vratima Pule i nagradom Breza za najbolju debitanticu, drama Murina suscenaristice i redateljice Antonete Alamat Kusijanović vrlo je dobar film koji se na zanimljiv, zreo i promišljen način bavi ne samo temom patrijarhata u hrvatskom društvu nego i motivima mentaliteta i mentalitetom uvjetovanih međuljudskih odnosa, potom odnosa tradicije i suvremenosti, ali i motivom rasprodaje zemlje, u ovom slučaju očevine, što se na značenjskoj razini može interpretirati i kao rasprodaja vlastitih korijena i identiteta.

Storija se odigrava u dalmatinskoj otočkoj obitelji uronjenoj u tradicionalne odnose – tu je pater familias Ante (Leon Lučev) koji zna najbolje i koji o svemu odlučuje, submisivna i tiha supruga i majka Nela (Ćurčić) te buntovna mlada kći Julija (Gracija Filipović) koja dobro razumije kako stvari stoje u obitelji. Kad stigne očev poslovni a navodno i osobni prijatelj (Cliff Curtis), kojemu otac želi prodati kuću i zemlju, članovi će obitelji na njega različito reagirati. Otac mu se ulaguje jer u njemu vidi kupca, majka s njim dijeli emotivnu vezu iz prošlosti i očito je da njezini osjećaji još nisu sasvim izblijedjeli, a kćeri je on s jedne strane svjetski čovjek s kojim razgovara engleski, što joj imponira, a s druge u njemu vidi očevu bolju verziju. Sve do trenutka dok ne čuje njegov telefonski razgovor s nekim, kad postaje jasno da razlike između njega i oca zapravo i nema. Murina je krasno snimljen film koji osvaja estetiziranošću, vizualnošću i sigurnom režijom – nagrada redateljici za najbolju debitanticu u Cannesu nije nimalo slučajna – no u njemu se ipak vidi da je autorica ponikla u miljeu kratkog metra, jer nedostaje intrigantnijih zbivanja za dugometražni film, a unutarobiteljske su tenzije formulaične. K tome, autorica u završnici ima potrebu dodatno verbalizirati i eksplicirati ono što tijekom filma prikazuje i naznačava, u jednoj sekvenci Juliju na simboličkoj razini izjednačavajući s murinom koju prethodno lovi, a Leona Lučeva već smo previše puta gledali u sličnim ulogama.